Središnja Austalija 3. dio

Nakon King's Canyon smo se zaputili u Alice Springs, najveći grad u Sjevernom teritoriju. Ono čega se sjećam o Alicu je da je taj grad preplavljen Aboridžinima, i to, kak nam je to pojasnio naš turistički vodič na izletu u Palm Valley:radi se o Aboridžinima koji su izbačeni iz svojih naselja u okolici Alica.
U danasnje doba većina aboridžina živi u izoliranim naseljima koja im je izgradila australska država. Tim naseljima upravljaju mjesni starješine, oni imaju apsolutnu vlast, čak mogu i izbaciti nekoga iz svoje zajednice. Tu mjeru obično primjenjuju na one koji se više puta ogrješe o neka njihova pravila. To najčešće znači da su prekšili pravilo ne unošenja alkoholnih pića u ta naselja. Skoro sva aboridžinska naselja su "Dry Zone" odnsno suha zona jer aboridžini nemaju toleranciju prema alkoholu kao bijelci, lako se napiju i lako postaju ovisnici. Čak je alkoholizam kao obiteljski problem drugačiji u njihovom društvu, jer je obično cijela obitelj alkoholičarska a ne samo jedan član.
Izbačenima ne preostaje nista drugo nego put pod noge pa u Alice. Tako da kao rezultat: obiteljskog alkoholizma, njihove navike da se rađe napijaju na otvoreim mjestima nego da se zatvore u barove ili vlastite domove- Alice je jednostavno pretrpan pijanim Aboridžima koji po gradskim parkovima i ispred prodajnih centara gube dane.

U okolici Alica su McDonalld rangers, zapadni i istocni. Nasa mala trojka je posjetila samo zapadne koji se isticu svojom ljepotom. Duž Mcdonald rangersa se proteže najduža australska rijeka, Fink river. Ona izvre u podnožju ovoga planinskog lanca a nestaje u vrelom pjesku Victoria Desert. To je ujedno i jedna od najstarijih rieka na Zemlji, pošto se australski kontinent najranije formorao.
U ljetnim mjesecima korito rijeke presušuje te su njezini ostatci mala jezerca koja prezivljavaju veći dio godine. Australci ih zovu Gorges.
Mi smo ih posjetili sedam, što je svakako previše s obzirom na broj muha koji žive u njima. Ej ljudi al nisu to obične muhe......to su bili krvožedne, dosadne, nasrtljive, ogromne muhare, koje napadaju u rojevima, i kojih se jednostavno ne možes riješti.
Australija je inače poznata po muhama i ljudima koji su se već na njih navikli (najpoznatiji australski pozdrav je mahanje rukom ispred lica), ali čak i ove dvije okorjele australke su morale priznat da su ovo bili neki izrodi.
U blizini jednog od tih jezeraca sam naišao na nešto što je za mene, a vjerujem i sve ostale ljubitelje BBC-evih dokumentaraca prava poslastica!
Ko se još ne sjeća legendarnog BBC voditelja Davida Attenbourgha kako se zavlači u ogromne termitnjake na sjeveru Australije......pa ja nisam otišao dovoljno sjeverno da bih osvedočio tim zadivljućim termitskim graditeljima ali sam sreo njihove južne ne tako glamurozne netjake....


David Attenbourgh u jednom od nastavkaka
svog legendarnog dokumentraca "Living Planet"


Ivan Pleše pored zadivljujućih..............
termitskih nastanbi


Ovo je kemijska olovka ostavljena na par sati
na australskom suncu


Ponovo nešto za one s bujnijom maštom,
kako napraviti obrise Australije s rukama


Lijepi Gorge kojem sam zaboravio ime........


Ormiston Gorge


Ochre Gorge, na ovom mjestu su Aboridžini
stoljećima otkidali kredu za bojanje svojih tjela
u obredima


Na putu za Alice smo naišli na dvije deve koje
lutaju slobodno po pustinji, jedna mi se svidjela
više od druge

Središnja Australija 2.dio

4. dan Uluru ili Ayerova Stijena

Dakle skratit ću priču jer ću inače ovaj blog završavat u Hrvatskoj. Naše aktivnosti su se u sljedećih 2 dana vrtile oko Uluru i Kata Tjuta (ili Olgas) . Stjenovite formacije koje su formirane prije par miliona godina i nisu se mijenjale u zadnjih 10 000 god. od kada su prvi puta viđene ljudskim očima.
Mi smo svoj kamp postavili u Yulari, turističkom mjestu sagrađenom kao prihvatilište za posjetitelje nacionalnog parka.
Plan naših aktivnosti nije bio određen jer se još nitko od nas nije odlučio oko pitanja penjanja ili ne penjanja.

Usputna zanimljivost: Svijest o Aboridžinskoj kulturi i nasljeđu, te korištenje njihovih imena u Australiji je stvar novije povijesti. Sadašnje dualno nazivlje je se koristi tek od 2003 i to: Uluru/Ayers rock i Kata Tjuta/The Olgas. Sama činjenica da se lokalni Aboridžini protive penjanju na Stijenu nije bila ni poznata do prije nekih 10ak godina.

Naime postoji cijela debata oko prava starosjedilaca na zabranu penjanja na Stijenu, ona je najsvetije mjesto za lokalne Anangu Aboridžine i oni se apsolutno protive bilo kakvom ljudskom aktivnosti u blizini Uluru.
Ja sam svoje moralne dileme ostavio za zadnji dan, a tog jutra su svi argumenti protiv penjanja jednostavno ishlapili u podnožju Stijene. Samo jedan pogled prema gore je bio dovoljan da se odlučim vidjeti sve što ovo mjesto ima za ponuditi.


Pogled u podnožju Uluru



Sam uspon i spuštanje je trajalo nekih sat i pol i mi smo bili zadnji koji su se tog jutra spustili (rendžeri ne puštaju nikoga poslije 9 u jutro da se penje).
Nakon toga smo posjetili Kulturni Centar, skoknuli do kampa na ručak i poslijepodne odradili rutu oko Uluru. Mora da je uspon na Uluru, 42 stupnja celzijusa i tri dana putovanja ostavio traga na nama jer nam je za hod oko baze Uluru trebalo ko 6 sati iako je predviđeno vrijeme negdje oko tri sata.





Pogled koji puca s vrha je nezaboravan



Detalji s hoda oko Stijene



Te večeri smo našli osvježenje u bazenu odmarališta do našeg kampa, gdje su odsjedali dvije djevojke iz Pertha koje smo upoznali na Uluru. Mjesečina, bazen i buritosi u sred pustinje......


Grace, Rhiannon, Cara i Nick

5. dan Kata Tjuta


Olge u podne........................................................


......................................i Olge na zalasku sunca

Kata Tjuta ili u prijevodu "mnogo glava" -The Olgas je još jedna zanimljiva atrakcija pustinje. Nastala je u isto vrijeme kada i Uluru ali od potpuno različitog sedimenta. Formacije stijena koje su mnogima zanimljivije od Uluru.
Glavna aktivnost na Olgama je Hod Vjetra. Ruta od nekih 7km na koju smo krenuli, jedno dva sata, prekasno, tako da nas je uhvatila sparina i sunce (Reco bi to nazvao šaban) koje je upržilo već u 10 u jutro.
Činjenica da nam je jedini izlaz iz te situacije bio auto koji je u podne na tom suncu topio sve u svojoj unutrašnjosti nije dobro utjecala na moju psihu. Taj dan sam možda prvi puta osjetio granicu svoje fizičke i psihičke izdržljivosti.



6. dan King's Canyon


Daniel ludi biciklist

U Yulari se pored našeg šatora utaborio jedan od zanimljivijih njemaca koje sam upoznao u sovm životu. Daniel je doletio u Australiju u Prosincu prošle godine i nakon par dana provedenih u Sydneyu krenio na svoju turneju po Australiji s biciklom!!! Mi smo ga upoznali par dana prije nego je letio nazad u Njemačku te ga povezli do King's Canyona.


Početak još jedne marš-rute


Vjerovali ili ne na ovoj slici su sve njemački govornici! Pet Njemaca i gornjem redu, dva Švicarca i moja malenkost u donjem.......ona u kutu zna tek nešt natucat






Zalazak sunca promatran s vrha jednog pustinjskog WC-a


Srećom skoro svi kampovi su bili opremljeni s osvježenjem

Središnja Australija

Putovanje u centar Australskog kontinenta je trajalo dva tjedna. Ta dva tjedna ću pamtiti po intenzitetu iskustava koje sam poživio, loših i dobrih.

Cara i ja smo se odlučili za najjeftiniju moguću opciju, putovanje autom, te smo objeručke prihvatili prijedlog njezine prijateljice Rihannon da putujemo autom njezine mame.......plan je ima nekoliko prednosti: nismo morali iznajmljivati auto, benzin smo dijeli na tri dijela, putovanje od nekih 4600 km smo mogli podijeliti između tri vozača, te na kraju Rihannon, koja je već obišla većinu stvari koje smo imali u planu posjetiti tako da smo se mogli pouzdali u njezino iskustvo......Kako to već biva sve je bilo bilo presavršeno da bi bilo istinito....

1.dan Melbourne
Putovanje je počelo taj ponedjeljak negdje oko 10 u jutro. Rhiannon je bila prespavala kod nas, stvari su bile spremljene u auto večer prije, auto je bio pun ulja i benzina a mi smo bili uzbuđeni i puni energije spremni na sve kilometre i avanture koje su pred nama!

Dobro ajd možda je meni falila jedno kava dvije....

Za taj dan smo imali zacrtano da pređemo nekih 700km te stignemo u Adelaide prije mraka i tamo prenoćimo u auto kampu. Zbog povoljne cijene kampiranja cijelo putovanje osim dvije noći provedene u Cooper Pedyiju smo proveli u autokampovima, cijenu od oko 10-15 $ po glavi za noćenje jednostavno nismo mogli odbiti.
Vozeći se od Melbourna ja sam se zaljepio za prozor i pokušavao se prisjetiti Australije kakvu sam ju zamišljao u osnovnoj školi, dok sam planirao svoju budućnost u Australiji. Za one koji me nisu poznavali u tom periodu, ja sam negdje u 8. razredu imao ludu ideju da čim završim kuharsku školu i odslužim vojsku, kupim kartu za Australiju i trajno se tamo nastanim. U međuvremenu sam potpuno zaboravio na svoje dječačke snove dok par tj. prije polaska nisam spomenio Australiju prijatelju Živiću koji je odmah zbrojio 2 i 2 i prisjetio me na stvari koje su me možda i u podsvijesti doveli na ovo mjesto.

Krajolik se vrlo brzo mijenjao. Putovali smo prema sjeveru prema Adelaid, glavnom gradu Južne Australije. Na putu smo naišli ogromnu koalu, čiju, siguran sam vrlo zanimljivu povijest, nažalost u nedostatku vremena i volje koja se lagano topila na temperaturi od oko 38*C nikada nismo saznali. Velika Betonska Koala je tako zadržala svoj mističnost, njezine tajne nam nikada neće bitido kraja otkrivene ....


Nakon relativne pustoši koju smo viđali povremeno, ponovo smo ulazili u napučenije područje te prešli granicu Viktorije i Južne Australije.



2.dan Adelaide
U Adelaide samo stigli kasno navečer potpuno ne pripremljeni, što se smještaja tiče. Naime, sezona godišnjih odmora je zimi, odnosno od lipnja do kolovoza, tako da nismo planirali na popunjenost kampova. Odjednom smo se našli bez prenoćišta u sred grada kojeg ne poznajemo, a vrijeme nije bilo na našoj strani. Recepcije su se zatvarale u 21:00. Odvezli smo se do sljedećeg kampa gdje sam nazvao službu za hitne slučajeve. Javio mi se čuvar parka s kojim sam pričao na vrlo lošem engleskom, glumeći pogubljenog i pomalo već uplašenog turista.......Plan je uspio! Jadničak me je počeo smirivati:"Samo ti tamo ostani i ne miči se ja ću sad odmah doći....."
I tako je prošao naš prvi dan.....Svi smo se osijećali izmoreno, što je bilo i za očekeivati, ali napetosi koje će ovo putovanje na trenutke činiti ne podnošljivim su polako počele izlaziti na površinu...Rhiannon čiji je i bio auto, je bila protiv korištenja klime.....jer auto tada troši više goriva....i bila je protiv toga da ja vozim iako je prija početka putovanja definitivno bilo dogovoreno da ću i ja sudjelovati u vožnji.


Adelaide, glavni grad Južne Australije.....
hm.....glavna atrakcija su dvije kugle u šoping centru
i par svinja na glavnom trgu?!
Drugi dio...
Sljedeći dan smo se probudili uz zvukove aviona i nekakvih australskih (vrlo) glasnih papiga, spremili šatore, kupili oko 40l vode, jer ipak smo se naslušali priča o ljudima nestalima u australskim pustošima, napunili auto s jedno 4 kg riže i još toliko tjestenina, jer ipak smo se naslušali priča o tome kako je unutrašnjost australije skupa. E! A da nam je barem netko spomenio kako će tek benzin bit skup.... ne ozbiljno, cijene su doslovno za upola veće!
Dan je bio dug i ovaj put smo prelazili nekih 850km, uključujući i dio Auto-ceste Stewart od nekih 263km na kojoj doslovno nema ničega osim ceste i pustinje.
Port Augusta je bio zadnji pravi grad koji ćemo vidjeti sljedećih 600tinjiak kilometara i najbolje mjesto za pokupiti zadnje informacije prije odlaska u pravi Out Back (izvan i iza). Grad nije označen na karti našeg putovanja ali nalazi se na vrhu onog velikog zaljeva iznad Adeleide. U informacijama su nam rekli da bi trebali imati barem 20l po osobi ako želimo biti sigurni, tako da smo ugurali dodatnih 20l u naš ionako pretrpan auto.



Na putu iz Port Auguste smo kratko stali na vidikvcu koji je uređen u spomen na Mathew Flinders koji je na tom isto mjestu 13.Marta.1802 zapisao: "Nothing of particular interest having presented itself to detain us at the head of the Gulf, we got under way" odnoso u slobodnom prevodu "Ništa zanimljivo, idemo dalje"
Vrlo brzo smo došli do istog zaključka te krenuli dalje našim putem.


Pogled s vidikovca Mathew Flindersa, on je istraživač koji je zaslužan za
istraživanje velikog dijela južne i unutrašnje Australije,
danas teritoriji država Viktorije i Južne Australije

Boja zemlje postaje sve crvenija kako se putuje dublje u untrašnjost, i to je jedna od tri boje koje tamo prevladavaju. Crvena boja zemlje, Plava boja neba koje je bilo doslovno bez oblaka sljedećih dva tjedna i Zelena boja raslinja. Zelena, jer iako sam taj dio Australije zvao pustinja mi nismo ulazili u neku od pravih australskih pustinja kao Pustinja Simpson ili Velika Pustinja Viktorija čiji krajolik izgleda potpuno pustinjski, ali za dečka iz Hrvatske ovo je sasvim dovoljno pustinjski da ju tako i zove.






Ljudi ipak nisu izgubili smisao za humor

Nastavak:
Cesta se rolala pod našim kotačima, i ostavljali smo civilazaciju, umjerenu kilmu i litre i litre vode koja je jednostavno hlapila s naše blijede kože. Mora da je hlapila skupa s nasim mozgovima, jer još uvijek nemam objašnjenja zašto nismo koristili klimu u autu u kojem mora da je bilo barem 40 stupnjeva.....Rhiannon se pretvarala u klima-nacistu.....




Loša fotka!

3. dan - Coober Pedy, Breakaways i Dingo ograda
Naše sljedeće prenoćište je bio gradić Coober Pedy koji u prijevodu s Aboridžinskog znači: Rupa u zemlji bijelog čovjeka ......doslovno u svakom smislu - bogu iza tregera.
Osnovan je i napučen isključivo tragačima za opalom, dragim kamenom koji raste samo u Australiji. Nadanja za brzim bogaćenjem je u ovaj grad dovela ljude iz čitavog svijeta. U Coober Pediju je zastupljeno 45 nacija... i svaka ima svoju crkvu (za svaki slučaj). Pola stanovništva ovog ludog grada živi pod zemljom, što i nije čudo s obzirom da temperature preko dana dosežu 50 C u ljeti, a smrzavca je u zimskim noćima.


Ovo je taj gradić.....iz ljepšeg kuta
Zar ovdje netko pravi djecu?

O Coober Pediju kruže svakave glasine: o nestalim ljudima, o izgubljenim i nađenim bogatstvima, o poludjelim rudarima......činjenica da je policijska stanica bombardirna dvaputa od '78, lokalne novine i gradska vjećnica, svaka po jednom, te da su nedavno raznesena dva policijska auta ne pomaže podizanju ugleda ovom gradu koji još uvijek živi u stilu Divljeg zapada!


Mi smo prespavali u jednoj od gradskih atrakcija! Podzemni motel...temperatura na 6 metara ispod zemlje je ugodnih 20-tak stupnjeva Celzijusovih


Beakaways u okolici Pedija, scenografija postapokaliptične
zemlje je iskoristena za snimanje Mad maxa


Moram priznat srbima u Coober Pediju da su nadmašili sami sebe, praveći ovu crkvu! Uvrštena je u pet najzanimljivijh stvari za posjetiti, od sedam. Svaka čast! Obojici........


Neloše


Dingo ograda koja se danas proteže na nekih 5000km
je u svojim slavnim danima brojila 9000 km.
Jedina svrha je bila da odvaja dingo zemlju
na sjeveru od dingo free zone na jugu

Tjedan dana nakon prvog posjeta i taman na putu nazad u Coober Pedy, sam upoznao zanimljivog umirovljenog vozača, Johna, koji je (ne znajući moje porijeklo) na spomen tog mjesta rekao nešto u stilu: "Ma da, tamo su tako i tako samo oni ludi Hrvati i Srbi...međusobno se ubijaju.."
Ipak mi je nekako drago da se mi ipak uvijek trudimo biti naj, pa i u ludnici!

Zadnjeg dana na našeg putovanju prema Uluru, koji je trebao biti vrhunac, krenuli smo već pomalo uvježbani na nomadski život: voda ja bila ohlađena, hrana pripremljena, odijeća oprana.....napustili smo Coober Pedy!


Road Train (vlak za cestu)! Ove grdosije
su glavno prevozno sredstvo za robe u unutrašnjosti Australije!
ZAKON!

Prešli smo granicu i ušli u državu bez ograničenja na auto putu.....




Ovo mi je jedna od omiljenih fotki...mislim
da sam ideju dobio od jednog tipa iz Broda
koji je prije par godina proputovao Australiju

Prvi dio našeg putovanja je završio kad smo na kraju dana stigli u podnožje Velike Crvene Stijene i promatrali tihi spektakl crvenih nijansi na njezinoj površini................a to je bio tek početak!