Dogubayazit......nikad čuli?!?!?

Odlazeći u Tursku nešto me gonilo sve dalje i dalje. Na početku sam imao osjećaj da gubim vrijeme u Srbiji i Bugarskoj, da što prije moram stići u Tursku. U Turskoj sam opet iz dana u dan išao iz grada u grad, pokušavao sam stići vidjeti što je više moguće u tih dva tjedna koliko sam imao.
Pred kraj putovanja sam došao do granice s Iranom. Od Dogubayazita do granice ima možda 20km i to je bilo mjesto na kojem sam osjećao da sam stigao do kraja, odavde dalje je bio povratak doma.


Ne ozbiljno?! Šta stvarno niste nikad čuli za
Dogubayazit?!!

Iznad grada se uzdižu planine u svim smjerovima. Krajolik odaje završetak Male Azije i početak Bliskog istoka. Iran i egzotika istoka me privlačila i najvjerojatnije bi sjeo na bus za Teheran da mi je raspored to dopuštao. Popeli smo se planinu iznad grada i na kratko se naša trojka raspala. Elena je skakutala po obližnjim ruševinama, Adrian je gledao na istok i planirao svoj put prema Indiji, a ja sam sjeo okrenut prema zapadu i uživao u pogledu i uspješno prijeđenim kilometrima, proživljenim avanturama i novim poznanstvima!

Pogled prema zapadu.....
lagano se krećem prema doma


Obnovljena palača Išan Paše iz 18 st.,
bilo je zanimljivo šetati se palačom i zamišljati kakav
je to bio osjećaj za Pašu kad se probudio uz ovakav pogled
i zatim se prošetao do svog harema na jutarnju inspekciju :)